KARLOVAC - VJEČNA VOJNA UTVRDA |
U lijepoj ravnici negdašnjeg Panonskog mora, a danas u zelenom i bogatom Pokuplju, u međurječju Kupe, Korane, Mrežnice i Dobre leži grad Karlovac, jedan od najmlađih gradova Hrvatske. Tvrđava karlovačka podignuta je prije 420 godina kao najveća tvrđava u sustavu utvrda za obranu od turskih provala na sjever prema Beču i kao granica prema Osmanlijskom carstvu.
Tvrđava ima oblik šesterokrake zvijezde opasane dubokim šančevima, čiji ostaci i danas postoje. Vojna vlast u Beču odlučila je sagraditi strategijsku utvrdu, a izgradnja je povjerena nadvojvodi Karlu. On je postavio temelje grada 13.srpnja 1579., prema predaji na 900 turskih glava. Tvrđava dobiva ime po svom osnivaču nadvojvodi Karlu - Karlstadt (njem.),Carolostadium (lat.) ili Karlovac (hrv.).
Karlovac, taj vojnički pravilini šesterokutni grad, pravokutnog tlocrta ulica nastao u doba novih oružja, novih društvenih odnosa i nastajanja "idealnih gradova" okruženih prostorom utvrđenja i šančeva, razvija se i 1781. postaje slobodnim kravljevskim gradom i dobiva svoj gradski grb. Između 1780. i 1853. godine Karlovac je po veličini drugi grad u tadašnjoj Hrvatskoj, a po gospodarskoj moći i plaćanju poreza - prvi. Zahvaljujući svom polažaju postaje središtem prometa i trgovine u zapadnoj Hrvatskoj, a ujedno veza između Panonske nizine i Jadranskog mora. Izgrađuju se tri velike ceste: Karolinska, Jozefinska, i Lujzijanska.
Izgradnjom Željezničke pruge nastaje "zlatno doba karlovačke trgovine", te počinje razdoblje industrijskog razvitka koje se proteže do današnjih dana. Zahvaljujući snažnom privrednom razvitku, Karlovac je i značajno kulturno središte regije. Pored rijeke Kupe i Korane koje ga okružuju, u blizini su još dvije rijeke: Mrežnica i Dobra, poznate po čistoći i bistrini. Karlovac sa ponosom nosi pridjevak "grad parkova" jer su svi bedemi uređeni u šetališta, a šančevi u parkove.
Velikosrpska ekspanzija
Promatra li se ponašanje današnjih velikosrpskih vlastodržaca, stječe se dojam da oni ponovo počinju od vremena balkanskih ratova. Tada su htjeli stvoriti istorodnu (homogenu) Srbiju i zatim krenuti u osvajanje na zapad. Međutim, Makedonija im je (1945) izmakla iz te istorodnosti, Kosovo je dobilo samoupravu kao i novopripojeno područje Vojvodine. Željelo se ponovo stvoriti jednorodnu državu Srbiju. Počelo je 1990. dokidanjem autonomije Vojvodine i Kosova, pa je uslijedilo osvajanje na Zapad, da bi se time poništili rezultati razgraničenja 1945. godine.
Velikosrpski osvajači navode različite "argumente" za svoje teritorijalne ambicije.Tako su, po njima, srpske granice ondje:
- do kuda su dopirale turske granice u Hrvatskoj
- do kuda je došao srpski opanak
- do kuda se nalaze srpski grobovi
- do kuda se nalaze srpski samostani
- do kuda ima srba
Pri prosudbi teritorijalnih planova današnjih srpskih osvajača nije teško naći i njihove uzore u prošlosti. Među tima, svakako je i projekt "homogene srbije" Stevana Moljevića, istaknutog ideologa četničkog pokreta Draže Mihajlovića iz lipnja 1941. godine. U tom projektu Moljević je pisao:
...Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju imati prethodno hegemoniju u Jugoslaviji...
...stog se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost, da stvore i organiziraju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome žive Srbi i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena...
Takvoj Moljevićevoj Srbiji potrebne su i nove granice. U slučaju Hrvatske one bi bile, otprilike na crti: Virovitica - Pakrac - Karlovac - Karlobag. A upravo o tim i takvim granicama slušamo i danas. I ne samo da se o njima čuje, nego su ih velikosrpski osvajači nastojali i oružjem ostvariti.
Velikosrpski osvajači svoje teritorijalne planove opravdavaju "pravom" srpskog naroda, da živi u istoj državi. Ako to ne može biti Jugoslavija, onda treba biti Velika Srbija. Nasuprot takvom stavu, stoji iskustvo drugih naroda na području bivše Jugoslavije da sa Srbijom nije moguće živjeti u istoj državi, jer Srbija uvijek nastoji prije svega biti srpska, ma kako se zvala i ma kako bila ustrojena.
Namjeravani i pripravljeni ratni napad (strategijska agresija)
Oružane snage (OS) tzv. SFRJ sačinjavale su dvije komponente i to JNA i TO (Jugoslavenska narodna armija - operativni dio i Teritorijalna obrana - kontrola teritorije, strategijska pričuva uoperativnom djelu na izabranim smjerovima). Sve do 1986. godine bile su OS SFRJ formirane u armije koje imaju republička obilježja i kao takve predstavljaju latentnu opasnost od izdvajanja pa se 1986. godine OS SFRJ reorganiziraju pod izgovorom smanjenja troškova u "vojne oblasti", te su od 9 armija formirane 3 vojne oblasti i vojno pomorska oblast. Najveća vojna oblast je bila 1. beogradska, zatim 2. skopska i 5. zagrebačka. Granica 1. i 5. vojne oblasti bila je u neposrednoj blizini crte Karlobag - Karlovac - Virovitica, čime je tada bila definirana granica tzv. Velike Srbije kao prevladavajuća sveopća priprema, a vojna priprema se temeljila na osvajanju teritorija i iseljavanju pučanstva, što je pokusno utemeljeno na Komandno štabnoj ratnoj vježbi (KŠRV) "Romanija" - 1987., 1988., 1989. i 1990.godine.
Ova vojna djelatnost podrazumijevala je "bitku u prostoru i udar s distance". Primjena te djelatnosti odvijala se u dva dijela i to:
1. dio - osvajanje "ključnih točaka"
- Vukovar - Osijek - Pakrac - Sisak - Karlovac - Zadar - Dubrovnik;
- tzv. JNA djelovala je brzim tempom napada na glavnim prometnicama kombiniranim pješačko-tenkovskim napadom uz vrlo jaku potporu topništva, zrakoplovstva i mornarice;
- isključiva namjena zrakoplovstva bila je uništavanje civilnih objekata i institucija;
- mornarica je provodila blokadu Vojno-pomorske oblasti (VPO), naročito južno od Karlobaga.
2. dio - osvajanje prostora unutar "ključnih točaka"
- tu su glavnu ulogu imali srpski pobunjenici i dragovoljci iz Srbije, uz formiranje Teritorijalne obrane (TO) čija je zadaća bila djelovanje na bokovima JNA, napredovanje u širinu uz osvajanje "ključnih točaka" niže razine i proširenje bojišnice.
Način djelovanja (taktika)
Način djelovanja razrađen je u nekoliko postavki a izvršenje bilo kojeg napada, u bilo kojem prostoru RH, odvijalo se po istom nacrtu:
- najprije su stvorene baze, skupine pobunjenika uz vojno oblikovanje u neku od pješačkih postrojbi;
- provođenje zastrašivanja i uznemiravanja hrvatskog pučanstva unutar sela sa srpskim pučanstvom;
- udruživanjem više grupa srpskih pobunjenika, napadalo se selo sa hrvatskim pučanstvom (najmanji nadmoćni odnos trebao je biti 2:1);
- jaka potpora topništva iz dubine teritorija sa srpskim pučanstvom sa dvostrukom ulogom i to:
* vatrena potpora napadu,
* djelovanje po selima sa zadaćom razaranja i panike;
- od logističke potpore najčešće su koristili kamione i helikoptere;
- za operacije početnih napada najčešće su korišteni minobacači kalibra 82 mm i 120 mm zbog lakog rukovanja, brze izobrazbe, lakog prijenosa i relativno velikih vatrenih mogućnosti;
- svaki napad srpskih pobunjenika bio je precizno određen i usmjeravan na uništavanej hrvatskog pučanstva koristeći zastrašivanje, ubijanje, progon, pokolj i paniku.
Izvođenje napada
Kako je stvorena strategija "stvarne (realne) prijetnje"?
S vojnog motrišta, Generalštab OSSFRJ izveo je slijedeće zaključke:
- geostrategijski položaj Hrvatske krajnje je nepovoljan;
- u Europi nema države sa tako nepovoljno složenim državnim prostorom;
- djelotvorna obrana ovako potpuno složenog državnog prostora u ratu je nemoguća;
- Hrvatska više i nije podunavska zemlja - odmaknuta je od rijeke Dunava;
- "Republika Srpska Krajnia" (RSK) duboko je usječena u teritorij RH na nekoliko djelova;
Postavke strategije "stvarne (realne) prijetnje":
Generalštab OSSFRJ procijenio je postavke temeljene na pretpostavci da Hrvati nisu nikakvi vojnici i nemaju vojničkog duha, sredstava i mogućnosti da se odupru agresiji, zbog ovih predviđenih činjenica:
- Hrvatska nema dostatnu ljudsku moć niti druge mogućnosti stvoriti vojnu silu za munjevitu napadnu operaciju protiv "RSK";
- "Srpska vojska Krajine" ima dovoljno moćna raketna i topnička sredstva za obranu;
- Obrana "RSK" dopušta sva raspoloživa sredstva, jer se radi o borbi za opstanak - Hrvatska nema načina tome se suprostaviti.
Isto tako, GŠ OS SFRJ procijenio je mogućnosti Hrvatske vojske (HV) prema strategiji realne prijetnje po slijedećim postavkama:
- ratna vojska RH može imati najviše 250.000 ljudi;
- prema raspoloživim izvorima RH, nema pretpostavki za izdržavanje ni tolike vojske; - s obzirom na konfiguraciju terena, slobodni prostor RH i ljudsku moć, ratna vojska je nužno nepovoljno raspoređema u odnosu na strategijsko težište (sjeverna Dalmacija-Lika-Kordun-Banovina);
- oko trećine snaga vojske RH angažirano je u BiH;
- dio snaga je nužno izvan središta djelovanja u Slavoniji i Posavini;
- dio snaga mora biti spreman za gašenje težnji odcjepljenja u Istri, Gorskom Kotaru i Dalmaciji;
- čak ni granica prema Republici Sloveniji nije stabilna.
Temeljem ovakvih raščlambi, postavki i razmišljanja GŠ OS SFRJ donio je slijedeće zaključke:
- Geostrategijski položaj RH omogućuje brzo i lako razdvajanje na nekoliko dijelova;
- Napadne operacije ovakvog opasnog izvodive su sa relativno malobrojnim snagama;
- OS RH to ne mogu ničim i nikako obraniti; - Kada se pak uzmu u obzir separatističke nakane, RH je osuđena kao država na umiranje u dugoj agoniji!!
Zaključak o ratnim pripremama i načinu djelovanja - neuspjeh srpskih ratnih djelovanja
Još uvijek dobro pamtimo drugu polovicu listopada, studeni i prosinac 1991.godine kada su te sulude postavke bile zbiljnost na ovim prostorima, a rijeke izbjeglic iz svih hrvatskih sela sa desne obale rijeke Korane i Kupe došle su u grad i potražile zađštitu u jednoj od "ključnih točaka" generala Kadijevića.
Kombinirano djelovanje tzv. JNA i srpskih pobunjenika duž glavnih prometnih veza, bilo je relativno uspješno samo na dubrovačkom području, a neuspješno na istočnoslavonskom, zapadnoslavonskom i središnjem dijelu RH (Banovina-Kordun-Lika-Dalmacija) gdje se veoma dobro organizirala obrana i pružio otpor napadu.
Grad Karlovac je u početku Domovinskog rata bio okupirani grad jer je u njemu i bližoj okolici tzv. JNA imala 19 vojnih objekata koji su svi bili zaposjednuti i u uporabi. Pravilnom i mudrom organizacijom otpora, sve vojarne u gradu i bližoj okolici su osvojene, a vojska iseljena iz grada.
Najteže trenutke naš grad i svi njegovi stanovnici, proživljavali su od sredine listopada 1991. do siječnja 1992. godine, a svakodnevno smo bili izloženi bjesomučnoj vatri bogate zalih naoružanja raznoraznog promjera srbočetničkin hordi s istoka, od puščanih zrna do raketa srednjeg i velikog dometa, jer smo bili na prvoj crti bojišnice, ali nikad osvojeni.
Karlovčani su obranili svoj grad, to ističem s ponosom, jer ovaj krvavi životni ispit položili smo kao časni branitelji Domovine, slobode, vjere, i očuvali slobodu našeg grada. To ističem i zato jer smo mi ovdje očuvali stratešku vezu Panonske i Jadranske Hrvatske.
Sve godine Domovinskog rata bile su obilježene stalnim provokacijama neprijatelja, ugroženošću, životnim opasnostima kako u gradu, tako i obrambenim crtama grada.
Nisu nas uništili i nismo nestali! Živi smo! Prkosno i ponosno stojimo svoj na svome i čvrsto smo predziđe kršćanstva!
I ovdje na ovim prostorima razbijena je srpska zabluda - srušen je mit o srpskoj nepobjedivosti.
|
|
|
|
